Gottfried Wilhelm Leibniz (1646.–1716.) poznat je kao jedan od velikih njemačkih mislilaca koji je dao ogroman doprinos raznim područjima filozofije, matematike i povijesti. U filozofiji je Leibniz elegantno obogatio tadašnji pokret svojim složenim i zrelim racionalizmom. Za razliku od racionalista prije njega, Leibniz je razvio pojam sveobuhvatnijeg svemira koji je Bog izabrao kao najbolji od svih mogućih svjetova. Taj savršeni svijet obilježen je beskonačnim brojem jednostavnih supstanci – “monada” – koje nisu prostorne ni vremenske. Svaka monada je poput zrcala koje predstavlja cijeli svemir iz svoje vlastite perspektive.
Neki od poznatih Leibnizovih argumenata iz njegovih djela „Monadologija” i „Teodiceja”:
1) Kozmološki argument koji Leibniz koristi da bi dokazao postojanje Boga. Leibniz tvrdi da sve što postoji ima dostatan razlog za svoje postojanje i za to da je upravo takvo. Kako bi se izbjegao beskonačan niz slučajnosti, mora postojati neka konačna, vrhovna supstancija za svu tu raznolikost, a to nazivamo Bogom.
2) Argument savršenstva svijeta. Bog je svemoguć, sveznajući, dobrostiv i slobodni stvoritelj svijeta. Zamislimo da svijet može biti bolji. Ako ovaj svijet nije najbolji od svih mogućih svjetova, tada Bog nije bio dovoljno moćan da stvori bolji svijet, ili mu je nedostajalo znanje, ili nije želio da ovaj svijet bude najbolji. Svaka od tih tvrdnji proturječi onome što Bog jest.
3) Problem zla. Kritičari Leibniza ističu da količina patnje u ovom svijetu ne opravdava vjerovanje da je Bog stvorio najbolji od svih mogućih svjetova. Leibniz tvrdi da je patnja dobra jer je dio beskonačne Božje dobrote. Zlo je samo proizvod našeg ograničenog razuma, koji ne uspijeva shvatiti istinski karakter Božje stvaralačke namjere. Stvari nazivamo zlim kada ih promatramo izdvojeno, ali one mogu biti dobre u odnosu na druge događaje i procese. Štoviše, Leibniz naglašava da se zemaljska ljudska sreća ne može smatrati mjerilom po kojem se treba ocjenjivati dobrota svjetova.
