Immanuel Kant (1724.–1804.), njemački filozof, smatra se jednim od najutjecajnijih mislilaca u povijesti zapadne filozofije. I danas snažno utječe na filozofiju, a postavio je temelje za rasprave o metafizici, spoznajnoj teoriji (epistemologiji), etici, estetici, političkoj filozofiji i drugim područjima.
O moralu:
Prema Kantu, moral se ne može temeljiti na sreći ili užitku, jer su oni subjektivni i mogu se mijenjati od iskustva do iskustva. Moralni status treba biti određen našom dobrom voljom i dužnošću koja proizlazi iz razuma. Kant je oblikovao dva glavna načela naših moralnih postupaka:
1) Univerzalizabilnost. Djeluj samo prema onoj maksimi za koju istodobno možeš htjeti da postane opći zakon. Na primjer, krađa je nemoralna, jer ne možemo zamisliti svijet u kojem bi takvo ponašanje bilo opće pravilo.
2) Čovjek kao svrha, a ne samo sredstvo. Djeluj tako da se razumna bića nikada ne smiju tretirati samo kao sredstvo za neki cilj. Koristiti nekoga samo kao sredstvo znači koristiti ga kao predmet ili alat bez njegova pristanka; takvo djelovanje često uključuje lažna obećanja, napade na slobodu i imovinu drugih, nanošenje štete i slično.
O transcendentalnom idealizmu:
Kant tvrdi da ne možemo iskustveno doživjeti predmete ako ih ne možemo predstaviti u prostoru i vremenu. Dakle, izvan područja iskustva ne može biti osjetilnih doživljaja predmeta o kojima bi razum mogao suditi. U tom je kontekstu Kant često koristio transcendentalne argumente: oni polaze od nekog opće prihvaćenog elementa iskustva, a zatim zaključuju što mora biti istinito da bi takvo iskustvo uopće bilo moguće.
O estetskim sudovima:
Prema Kantu, estetski sud ima četiri glavna razlikovna obilježja.
1) Nezainteresiran je, što znači da nam nešto pričinjava zadovoljstvo zato što ga smatramo lijepim,
2) Univerzalan je, što znači da je sastavni dio takvog suda očekivanje da će se i drugi s nama složiti,
3) Subjektivan je, što znači da ne postoji neka objektivna osobina stvari koja je čini lijepom,
4) Ne daje znanje o predmetu, jer se temelji na osjećaju koji u nama bude svojstva predmeta, a ne na tim svojstvima samima. Ako kažem „ova je slika lijepa“, ne dajem nikakvu činjeničnu informaciju o toj slici. To nije sud koji može biti istinit ili lažan, nego sud koji pokazuje moj stav prema određenom predmetu.
