Martin Heidegger (1889.–1976.) bio je njemački filozof čija je najpoznatija knjiga Bitak i vrijeme snažno utjecala na razvoj suvremene europske filozofije.
O smislu života:
Prema Heideggeru, pitanje metafizike i bitka izgubilo se, jer o metafizičkim stvarima ne možemo ništa znati. Zato Heidegger predlaže da razradimo metafizičko pitanje koje ne bi ništa postavilo kao biće. Znanost se bavi bićima, ali ne ništavilom. Izbjegavajući prisutnost bića, Heidegger postavlja sljedeće pitanje: „Što je s tim ništavilom?“
Zdravi razum definira ništa tako da poriče cjelinu bića. Ipak, za Heideggera je ništa nešto što je unutar cjeline bića. Da bismo pristupili ničemu, trebamo se naći „usred bića u cjelini“. Otkrivanje bića u cjelini skriva se u raspoloženjima kao što su dosada i ljubav. Na primjer, prava dosada je kad je sve dosadno. Slično, ljubav je kad si zaljubljen u neku osobu, pa cijeli svijet zasja. Tako i dosada i ljubav otkrivaju cjelinu stvari i stavljaju nas pred ništa. Jednog dana budućnost može postati nesigurna i obuzme nas strah od svega. Tada se sve stvari prema kojima smo bili ravnodušni okrenu prema nama. U tom je smislu tjeskoba pred otvorenošću. Ona otkriva cjelinu bića u poricanju. Ona otkriva ništa.
Bića tonu kao cjelina zbog odbijajućeg gesta ništavila prema bićima. Ali ništa nije odvojeno od bića, već se otkriva u bićima i kroz njih. Ništa ne samo da poriče, nego i ništi samo sebe. Ništa pokazuje da postoji nešto, a ne ništa. Ništa „ništi“. Drugim riječima, bit ništenja jest da „ono prvi put dovodi Dasein pred bića kao takva“. Suprotno logici, ništa je izvor poricanja, jer „ne“ proizlazi iz ništenja ničega. Proces ništenja nije nešto daleko od nas. On je u životu. Uvijek sudjelujemo u toj negativnosti. Na primjer, ako mi netko pokaže olovku, prisutnost je između te olovke i mene. S one strane olovke, za mene nema ničega, ali postoji nešto za onoga tko je drži. Ništenje ničega pojavljuje se i u neostvarenim mogućnostima, kada ostvarenje jedne mogućnosti blokira drugu. Drugim riječima, neke se mogućnosti otkrivaju baš zato što druge sprečavamo.
Djelovanje ničega u bitku povučeno je od nas. Uvijek smo ispred samih sebe. Budući da smo konačni, smislenost našeg postojanja određena je tim ništećim djelovanjem. Birajući neke životne mogućnosti, mi se uzdižemo prema smrti, kad svim mogućnostima dođe kraj. Ta transcendencija znači biti izložen ništavilu, to jest unaprijed zamišljati mogućnosti, a onda se opet vratiti među stvari, u stvari. Zato smrt ima ključnu ulogu u vremenskosti bića: ona čini naše izbore smislenima. Da smo besmrtni, naš bi život bio potpuno besmislen. Bez smrtnosti naši izbori nemaju smisla, jer su nam sve mogućnosti otvorene. Ništa nije važno, jer je sve otkriveno i ništa nije skriveno. Sloboda i samostvo besmrtnog bića ne dolaze do izražaja, jer nema pravih mogućnosti za djelovanje. Ako se ništenje ničega ne događa, tada nema odnosa prema razotkrivanju bitka. Nema bitka kao takvog, pa stoga nema ni slobode koja iz njega proizlazi. Zato opis ljudskog života pokazuje i određenu normativnost. Biti svoj znači živjeti svoj život i birati. Budući da je tvoja smrtnost već sada ovdje s tobom, moraš biti odgovoran, to znači odlučivati sam za sebe.
